| < | prosinac, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Ajmo malo vidjet narodne mudrolije: "Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani" Ma je'l zbilja bolje? Vrabac u ruci, mos mislit! Kaj bus z vrapcem? Samo ti se olaksa pa onda jos imas i drek u ruci. Golub na grani je, s druge strane, vizija bolje buducnosti, covjeku utjeha i nada. Vrabac u ruci je konacan, jadan, mali sivi splaseni ptic. Golub je nedostizna lijepa bijela ptica (la paloma blanca), simbol slobode i cistoce. I pokojni Predsjednik je volio bijele golubove, a on je bio znalac... I kome je onda jos uvijek bolji posrani vrabac u ruci, vrabec ga dal? "Tko tebe kamenom, ti njega kruhom." Prvo se postavlja pitanje da li je onaj koji se nabacuje kamenom gladan, pa da mu treba kruha. Ako jest, koji je to nacin, umjesto da lijepo pita "Molim malo kruha", on baci kamen i ocekuje natrag kruh. Time se podstice i ohrabruje obrazac ponasanja kojim ucimo covjeka da ce, ako baci kamen, dobiti natrag kruh. Da li je to ono sto zelimo nauciti generacije koje dolaze? Nadalje, s komunikacijskog stajalista, to je vrlo neprecizan nacin izrazavanja. Koliko kruha je ekvivalentno jednom kamenu? Kakav kamen? Mali, velik, gladak, plosnat....? Sto ako mu treba i malo mlijeka, onda da baci stap? Ili dva kamena? To bi prije rezultiralo povratom dva hljepcica kruha. Pa da u ducan ide s hrpom kamenja u dzepu? Tu nam onda fali more poslovica. A sto ako covjeku ustreba kamen? Onda te on kruhom??? Vrijedi li bijekcija? Ili, uzmimo ovaj slucaj: Netko tebe kamenom, a ti nemas kruha. Sto onda? Lijepo se covjeku ispricat? 'Znate sta, ja znam da bi Vas sada trebalo kruhom, ali ga bas eto nestalo. Mogu Vas kolacima? Ili cete pricekat' deset minuta da skoknem do samoposluzivanja?' Dakle, tko tebe kamenom, i ti njega. "Tko rano rani, dvije srece grabi" Prvo, ne razumijem zasto se kaze 'rano rani'? Pa ne moze se 'kasno raniti'. Ili 'rano kasniti'. Bilo bi dovoljno reci 'tko rani, dvije srece grabi'. OK, na stranu to, no zasto uopce grabiti dvije srece. Kao, jedna ti nije dovoljna. Pa ne mjeri se sreca brojem: "Ja imam tri srece, a ti samo dvije." Osim toga, sreca se, kao sto nas lijepo uci jedna druga poslovica, ne grabi, vec kuje. Dakle, "tko rani, srecu kuje". No, opet se postavlje pitanje logicnog diskontinuiteta. Ako sam ja kovac svoje srece, mogu ja ranit ili kasnit, nema veze. Kovat se naime moze u bilo koje doba dana. Jedino oni sto grabe srece, moraju rano ranit, da zgrabe dok ih jos ima. Da ne bude: 'Zao nam je, sve srece su jutros razgrabljene, morat cete doc sutra malo ranije. Ili mozete kupit cekic, pa iskovat svoju.' Problem je sto tu uskace ona engleska poslovica: 'Kad imas u ruci cekic, sve ti izgleda kao cavao'. A mozda je onda doista sreca u samom lupanju cekicem? |
|
Inace su svi namrgodjeni kada dodjem ujutro na posao, jedva da tko i da digne glavu od svoga posla, a kamoli da mi nesto kaze. Drzavna sluzba, svi su mrzovoljni i samo otaljavaju svoj posao, pa tako i ja. No danas - danas je potpuno drugaciji dan. Od kada sam jutros u osam sati i petnaest minuta usao kroz vrata velike zajednicke kancelarije docekali su me siroki osmijesi. Cak i sefica, koja me inace samo pogledom odmjeri i ponekad kaze: “Kolega Puljicu, radno vrijeme je od osam, ne od osam i petnaest” - kao da ne zna da je vozni red mog autobusa takav da mogu doci ili u osam i petnaest ili u sedam i dvadeset. Pa nije radno vrijeme od sedam i dvadeset! Dakle, cak mi se i sefica osmijehnula, nakon obaveznog odmjeravanja. I, zacudo, nije bilo primjedbi na moje “kasnjenje”. Doista, dobar dan u uredu. Inace ne volim setati po kancelarijama i razgovarati s kolegama i kolegicama, radije sjedim na svojem mjestu i tako tratim vrijeme. No, nesto me danas tjera da obilazim sve, da sa svima malo popricam, samo da im vidim osmjehe na licu. Mozda ipak ova sredina nije ucmala, mozda ipak ima nade, evo i ona zgodna nova mala tajnica Vlasta mi se osmjehuje i klima glavom, mozda bih je mogao kasnije pozvatio na kavu. Cijeloga jutra lebdim po uredu nosen optimiznom novootkrivenih simpatija prema meni, i uzvratne simpatije koju sam poceo iznenada osjecati prema svojim kolegicama i kolegama, prema kojima sam dojucer, kao i svih ovih dvanaest godina, bio potpuno indiferentan. Dodatak: oko pola dvanaest sam otisao do zahoda i tada sam primijetio da mi je od jutra nezakopcan rasporak na hlacama. Poslijepodne nije bilo nikakovih dogadjaja vrijednih spomena, osim sto mi je sefica rekla: “Puljicu, sutra da ste ovdje tocno u osam”. I nije se pri tom osmjehivala. |
|
Kad dodjem u Hrvatsku, ljudi mi vole objasniti zasto je tamo preko u "Americi" lose, neki se cude kako mogu tamo uopce zivjeti, pa jos imati Busha za predsjednika.I svi su nesto ljuti na "Ameriku", a ne vide da postaju "Amerika" sami, i to ne ova moja, "prava" Amerika, vec ona karikatura Amerike koju usisavaju kroz filmove, serije, igrice, glazbu i ostale medije masovne manipulacije. "Moja" Amerika je zemlja gdje ljudi rade puno i tesko, gdje nista ne pada s neba, gdje nema garancija niti sigurnosti, ali gdje ima slobode koju je nekome tko je nije okusio tesko i opisati. Ima postovanja razlicitog misljenja, postovanja tudje imovine i fizickog integriteta pojedinca. Ima optimizma, naspram europskog cinizma koji je toliko normalan da ga se vise i ne registrira kao takvog. Ima iskrenosti i direktnosti u odnosima, naspram zavisti i spletkarenja. Ima kompetencije i odgovornosti, nasuprot slamperaju i improvizaciji. Nije svuda tako, i ne zanosim se ja time, ali ja govorim iz iskustva, a ne o onome sto mi plasiraju mediji. Daleko od toga da Amerika nema svojih problema, i meni je americka vanjska politika odiozna i ne volim sto rade iznutra s privatnoscu, ali ima Amerika i nesto vise, a to je mehanizam da se s tim problemima obracuna: ima slobodu medija (koju neki uporno pokusavaju ugusiti), ima neovisno sudstvo, ima fundamentalne zakone koji stite ljudska prava i ima duboko usadjene demokratske mehanizme koji omogucuju drustvene promjene bez nasilja i revolucija. Kad dodjem u Hrvatsku, ljudi mi sretno pokazuju nove zgrade i trgovinske centre, stvari kojima se ponose i koje pokazuju kako se krece na bolje (a prema Americi!), a meni je svega toga preko glave, ja hocu domace mlince i maminu bucnicu i onaj mir iz djetinjstva neasfaltiranih tresnjevackih ulica. |
